Njegova svetost
Papa Benedikt XVI (16.)
Palazzo Apostolico Vaticano

V-00120 Cittŕ del Vaticano
Rim - Italija

2. svibnja 2005.

 

Poštovani Papa Benedikt,

 

molim Vas ne zamjerite mi oslovljavanju koje ne odgovara etiketi. Teško mi pada obratiti se nekom čovjeku kao »Svetom ocu« ili »Vašoj svetosti«. Ne obraćam Vam se kao član Vaše crkve, već jednostavno kao brat u Kristu.

 

Možda uvodno smijem navesti da smo se jednom susreli – u prilično kritičnoj situaciji: Vi ste kao nadbiskup Münchena i Freisinga pokrenuli disciplinske mjere protiv jednoga prkosnog seoskog župnika koji se protivio slati danak papi. Taj se čovjek obratio upravo meni kao odvjetniku, kako bih pravnim sredstvima spriječio njegovo otpuštanje iz službe. Iz crkveno pravne rasprave nastao je osoban susret koji je tijekom razgovora što ste ga vodili s puno razumijevanja doveo do mirne nagodbe. Župnik je bio zahvalan svome kardinalu, a odvjetnik impresioniran tom spremnošću za pomirbu. S obzirom na Vaš život bogat događajima čini mi se dakako skoro nevjerojatnim da Vam je taj susret još u sjećanju. Po svojoj prilici isto tako je nevjerojatno da Vam je do ušiju došlo da je u televizijskoj emisiji Dieci minuti kod RAI UNO katkad nastupao jedan njemački pravnik koji je predstavljao jedan religiozan pokret koji se nadovezao na prakršćanstvo. Münchenski odvjetnik iz neke davne godine u međuvremenu je postao (nadam se) skroman bogotražitelj u krugu prakršćanske zajednice koja pokušava shvatiti i u svagdašnjici ostvarivati učenje Isusa iz nazareta bez crkvenih dogmi i rituala.

 

Pozivajući se na taj pokušaj, dopuštam sebi postaviti nekoliko pitanja novoizabranome papi rimokatoličke crkve. Možda to izgleda arogantno, ali Krist ne pravi razliku između nadređenih i niskih. Budući da se radi o životnim pitanjima kršćana, ona se ne bi trebala razmatrati in camera, zbog čega si dopuštam da ovo pismo pišem kao otvoreno pismo.

 

Prvo pitanje ste jednom postavili i sami: Kako je Limburški biskup Franz Kamphaus nedavno izvijestio u Frankfurter Allgemeine Zeitung, Vi ste sredinom 60-tih godina već kao etablirani teolog koncila upozorili na to da je opasno kao papa dopustiti se zvati »svetim ocem«. Isusova riječ je protiv toga: »Jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga; imate samo jednog učitelja, a svi ste braća.« (Mt 23, 8 i d.) Možda će mnogima ovo biti samo vanjština. Međutim Vi ste sami rekli: Isusova je riječ protiv toga – zbog čega se postavlja pitanje: Koliko ozbiljno novi papa uzima riječ Isusa, Krista, kada dopušta da ga zovu »svetim ocem« i da ljudi kleče pred njim?

 

Isto se pitanje odnosi i na crkvu kao instituciju, kada unatoč svoje krvave prošlosti još uvijek sebe smatra ustanovom spasa kršćanstva koja sama stvara blažene i svoje članove rekvirira već kao dojenčad, a kao odrasle drži zarobljene uz pomoć svećeničkih prijetnji kaznom. U svojem mnogo čitanom »Uvodu u kršćanstvo« već 1968. pišete da u pogledu crkvene povijesti »možete shvatiti Danteovu jezivu viziju koji je vidio kako u kolima crkve sjedi babilonska bludnica« (str. 282) Konzekvence što bi se iz toga izvukle nalaze se u Ivanovom Otkrivenju koji u vezi s babilonskom bludnicom savjetuje: »Iziđite iz nje moj narode da ne postanete sudionicima njezinih grijeha…!« (Otkr 18, 4) Ali onome tko hoće poslušati taj savjet crkva prijeti strahovitom kaznom vječnog prokletstva.

 

Tko u Vašoj teologiji traži savjet za rješenje konflikta između spasa u Kristu i crkvenog zla, dobit će paradoksalne obavijesti: »Zbog nepovratne žrtve Gospodina crkva je ona koju on neprestano posvećuje, u kojoj svetost Gospodina postaje prisutnom među ljudima. Ali to je uistinu svetost Gospodina koja tu postaje prisutnom i koja kao posudu svoje prisutnosti uvijek i upravo u paradoksalnoj ljubavi bira prljave ljudske ruke. To je svetost koja kao Kristova svetost zrači usred grijeha crkve… Upravo stoga bi se moglo reći da je crkva, baš u svojoj paradoksalnoj strukturi od svetosti i nesvetosti, oblik milosti u ovom svijetu.«(str. 284)

 

Ja nisam izučeni teolog. Možda se samo zbog toga ne mogu oteti dojmu da se tu radi o intelektualnoj igri staklenim perlama u kojoj se stvari stavljaju naglavačke: Apriori više nije »Gospodin«, nego crkva; On postaje vozilo jedne organizacije koja zbog Njegove »nepovratne žrtve« ostaje sveta i onda kad se okrene od Njega. Na kraju svoje dedukcije pišete da »upravo nesveta svetost crkve po sebi ima nešto beskrajno utješno«.

 

Poštovani papa Benedikt, što bi doista rekao Isus iz Nazareta o tolikim paradoksima? Ne bi li On zabranio da se Njegova crkva opisuje kao »mistično tijelo Kristovo«? K tome još, ona prema vašem paradoksu o »nesvetoj svetosti« to smije činiti u svakoj situaciji – smjela je također i u stoljećima križarskih ratova i inkvizicije u kojima je kroz povijest vukla svoj krvavi trag. Zar ovaj moto »jednom svet – vazda svet« ne čini crkvu i za budućnost neuračunljivom, da ne kažem opasnom?

 

U svojoj knjizi se okrećete protiv toga da »kritika prema crkvi poprima onu žučnu gorčinu« kojoj se »previše često pridružuje spiritualna praznina u kojoj se ona promatra još samo kao svrsishodna politička tvorevina, čija se organizacija osjeća kao kukavna ili brutalna, kao da ono bitno crkve ne leži s onu stranu organizacije, u utjesi riječi i sakramenata…?« (str. 286) To dakako može biti; ali zar nije ono »bitno« već odavna pokopano od nebitnog? Kako ćete s obzirom na imperijalni format i strukture moći vaše crkve u povijesti i sadašnjosti pred Bogom opravdati njen zahtjev za spiritualnošću i u ime Isusa Krista naviještati ga ljudima?

 

Dopustite mi da se za trenutak usudim postati odvjetnikom Nazarećanina i u svezi s tim postaviti još nekoliko neugodnih pitanja: Smatrate li da je s Isusovim učenjem spojivo to da crkva i nadalje zadržava golemo bogatstvo što ga je tijekom stoljeća stjecala – dijelom prijevarom i nasiljem? Ili zar ne bi bilo vrijeme da se njime djelotvorno ublaže glad i nevolja u Trećem svijetu? Što bi uistinu savjetovao Isus iz Nazareta?

 

Što bi tesar iz Nazareta doista rekao o demonstraciji raskoši koju je svijet doživio prilikom smrti Vašeg prethodnika i Vašega vlastitog ustoličenja? Sigurno: I Isus je znao slaviti u pravo vrijeme – sjetimo se samo svadbe u Kani. Ali u svijetu u kojem svakodnevno od gladi umire 40.000 djece, blistava raskoš od zlata i purpura u Isusovo ime djeluje sumnjivo. Crkva je svoje svečanosti iskoristila kao svečani državni čin katoličke svjetske misije. Ali u bučnome medijskom spektaklu prilika za duhovnost je prije popustila masovnoj psihozi pri čemu se »Božjim zastupnicima« iskazivala časti kao idolima, dok je Krist kao Razapeti postao pukom dekoracijom. Sasvim usput: Zašto On još uvijek visi na križu, premda je još odavna uskrsnuo?!

 

Možda bi se čak kod tolerantnijeg načina promatranja moglo prijeći preko mnogo toga iritantnog u izvanjskim nesrazmjerima između tesara iz Nazareta i bogate crkve. Bolnije djeluje negiranje Isusa središnjim crkvenim dogmama. Nije li strašno da mnogi crkveni kršćani postaju nesigurni kada ih se pita zašto je Krist postao čovjekom i zašto je morao umrijeti tako okrutno? Tko počne kopati po svojim sjećanjima na katolički vjeronauk, oklijevajući će odgovoriti da je ta žrtva bila potrebna da bi se Bog pomirio s ljudima. Ali tko ozbiljno promisli taj odgovor, zastat će mu dah: To mora biti užasan bog koji je toliko uvrijeđen da za odštetu traži ljudsku žrtvu i k tome još svoga vlastitog sina.

 

Takva slika Boga prestraši mnoge ljude a i Isusa iz Nazareta čini sumnjivim.

 

Međutim onome tko će otvoriti katekizam Vaše crkve (možda u nadi da se prevario) taj će mu košmar biti potvrđen: On će tamo pročitati da »Otac predaje svog Sina da nas pomiri sa sobom…«, da Isus »svoj život daje kao žrtvu naknadnicu … njegova se krv prolijeva na otpuštenje grijeha … i Bogu Ocu daje zadovoljštinu za naš neposluh«. Skoro tisuću godina taj nauk nagriza korijene ljudskog povjerenja u Boga i vjerodostojnog smisla Isusovog života. Vi ste kao teolog svakako vidjeli tu dilemu pišući o »jezivom svjetlu« u koje taj nauk uranja Božju sliku (str. 189). Zbog toga s mnogo teološke rječitosti pokušavate relativizirati komponente upravo sotonske dojmljivosti te »satisfakcijske logike« koja potječe od Anselma iz Canterburyja, zapravo još od Pavla: Vi naglašavate da se ona ne potvrđuje Evanđeljem. Kada se u poslanici Hebrejima govori o krvi pomirenja, to »ne treba shvatiti kao stvaran dar, kao količinski mjerljivo sredstvo pokore«, nego jednostavno kao »konkretiziranje ljubavi o kojoj je rečeno da seže do krajnosti« (str. 236).

 

Tko vjeruje u Boga koji voli i koji ozbiljno uzima Isusovu poruku, taj stvarno može poći jedino od toga da Njegova smrt nije nova poganska žrtva klanica, već izraz Njegove bezuvjetne vjernosti svom nalogu da čovječanstvu naviješta Božje kraljevstvo i na Zemlju donese svoje Kraljevstvo. Ali ako smo složni o pravom Isusovom nalogu, zašto se onda Vaša crkva u svome službenom naukovanju već odavno nije odvojila od poganskoga žrtvenog mita koji sve krivotvori? Danas važeća verzija katekizma katoličke crkve potječe tek iz 1992. godine. Može li se jedna crkva koja u svojoj katehezi, u tisućama pobožnosti i molitava Sina Božjeg štuje kao nužnu žrtvu za klanje, još ozbiljno pozivati na Njega?

 

K ovome dolazi još nešto: Kako može jedna crkva koja formulaciju o »Jaganjcu Božjem koji oduzima naše grijehe« učini religioznom mantrom i istovremeno vječnim prokletstvom prijeti svima onima koji se spotaknu u kazuistici Vašeg nauka o smrtnom grijehu? U mojoj mladosti to se još moglo dogoditi ako je netko čitao neku indiciranu knjigu, ako je prejako poljubio djevojku i dva do tri puta se nije pojavio nedjeljom na misi. Možda danas više i nije sasvim tako loše, ali veliki dio crkvenih kršćana, prema crkvenom nauku, još se uvijek kreće tik uz ponor vječnog pakla.

 

Ovime se ne izjašnjavam za »diktaturu relativizma«, već stavljam prigovor u ime Isusa i Njegovog Oca koji sve nas beskrajno ljubi, čija se svemoćna dobrota vrijeđa kada Mu se podmeće da je On zauvijek prokleo velik dio čovječanstva. Ranokršćanski teolog Origen znao je još da će na kraju vremena biti sve dobro i da će se svi ljudi vratiti Bogu (»Apokatastazis«); ali koncil u Konstantinopolu 535. godine učinio je tome kraj – ne zbog toga što su postojali nekakvi ozbiljni duhovni ili teološki razlozi protiv njegovog učenja. U prvome redu zbog toga jer je istočno-rimski car Justinian htio u zametku ugušiti religijsku raspravu o predegzistenciji ljudske duše i otkupljenju svih duša i ljudi preko Krista. Zbog toga on nije dugo oklijevao i saboru je unaprijed dao kletve protiv Origena, a time i protiv bitnog dijela Kristove radosne vijesti. Rimska državna crkva se oprostila od Njegove vijesti o Bogu-Ocu koji ljubi, koji nikoga ne proklinje, nego će cjelokupno palo stvaranje vratiti u vječnu domovinu – pomoću Isusovoga otkupiteljskog čina koji osposobljava sve ljude da se obrate. Otada je crkva u ruci imala jedno od najjačih oružja: prijetnju vječnim prokletstvom, koje je ona u sljedećih jedno i pol tisućljeća efikasno upotrebljavala. Ono je postalo temeljem inkvizicije i križarskih ratova koji su milijune ljudi koštali života.

 

Kako se jedna crkva još može pozivati na Isusa iz Nazareta ako se u važnim pitanjima ne ravna po Njemu, nego po drugim učiteljima? Pritom muževi kao Pavao, Cantenbury i Justinijan ni u kom slučaju nisu bili jedini. Vrlo malo katolika zna da apostolsko ispovijedanje vjere nisu formulirali ranokršćanski Isusovi sljedbenici, čak niti teolozi, već pored Justinijana još i drugi rimski carevi. To je počelo već na koncilu u Niceji 325. godine što ga je bio sazvao car Konstantin, kako bi izgladio veliku teološku raspravu, spor između Arija i Atanazija: da li je Isus, Krist sam Bog (»iste naravi s Bogom«) ili je Božji sin (»slične naravi s Bogom«) On nije bio krotak kristov sljedbenik, nego (nekršteni) rimski car koji je dekretirao da je Krist »iste naravi s Bogom« i koji je time bitno suodredio do danas važeću katoličku vjeroispovijest. Isus je doduše rekao: »Ja i Otac smo jedno«; ali nije rekao ja sam »pravi Bog od pravog Boga«, kako crkva zahvaljujući Konstantinu iz nedjelje u nedjelju naređuje moliti.

 

Vi znate bolje od mene da su i druge vjerske teze nastale na sličan način: Na primjer dogma trojstva i dogma o crkvi koja sama stvara blažene. Jedan se rimski car, Teodosije I. na koncilu u Konstantinopolu 381. godine usudio riječima moćnika određivati vjerski nauk. On je sazvao koncil, a jedan je njegov pravnik, kojeg su na brzinu krstili, posvetili za svećenika i unaprijedili u metropolita, preuzeo vođenje sabora, kako bi formulu dogme trojstva pravno besprijekorno stavili na papir. Istovremeno je crkva bila proglašena »svetom« i »apostolskom«, a njena sredstva milosti deklarirana kao instrumenti spasenja nove državne religije. To što su Teodosije i njegov pravnik donijeli, sve do danas je sastavni dio kreda svih kršćanskih konfesija. Samo što to upravo nije »kršćanski«, jer ne dolazi od Krista, nego od rimokatoličke državne crkve.

 

Vi mi možete prigovoriti: Što je to briga jednog nekatolika? Pa on ne mora prihvatiti taj kredo. Taj prigovor međutim ne vrijedi sve dok se crkva ne odrekne svog zahtjeva da je jedini zastupnik po pitanjima kršćanstva i ne prizna da crkva i kršćanstvo nisu identični. Ovime dolazim do neuralgičnog pitanja odnosa Vaše crkve prema kršćanima koji se ne ubrajaju u vaše članove i hoće slijediti Krista bez crkvenog nauka. Radi se u izvjesnoj mjeri o Vašem vlastitom djelokrugu kao bivšeg predsjednika Kongregacije za nauk vjere u sljedništvu crkvene inkvizicijske vlasti. Vi niste poricali taj kontinuitet sve do nedavne prošlosti, već ste ga čak i naglasili kada ste u ožujku ove godine Radiju Berlin-Brandenburg izjavili: »Veliki inkvizitor je povijesna odluka, na neki način smo u kontinuitetu.« Ovo je potaklo na pažljivo slušanje; još više sljedeća rečenica u kojoj ste primijetili da se mora »ipak reći« da je inkvizicija bila napredak, jer se više nije smjelo osuđivati bez inquisitio, tj. vođenja istrage. Pretpostavljam da ste na umu imali vrstu i način tih »istraga« koje su se provodile uz razna okrutna mučenja, kada ste u istom intervjuu rekli da »su tadašnje metode bile dijelom za kritiku«. Možda su vaše izjave u intervjuu čak skraćeno reproducirane, jer mi izgledaju kao da prikazuju stvari nešto bezazlenije.

 

Neka mi svakako bude dopušteno pitanje da li je i u kojoj mjeri stvarno pouzdana izjava Drugoga vatikanskog sabora o religijskoj slobodi. Ovo se pitanje ne postavlja samo zbog toga jer si je crkva dala vremena sve do 1965. osloboditi se prava i »obveze prikrivanja ćudorednih i religioznih pogrešaka« (Pio XII) Također i samo saborsko priopćenje u svezi s ostalim crkvenim dokumentima daje povoda za znatne sumnje, kada nastoji da »predani katolički nauk ostane netaknut od moralne obveze ljudi i društva (!?) naspram prave religije i jedine Kristove crkve.«

 

Uvijek se radilo ne samo o »moralnoj« nego istovremeno i pravnoj obvezi od koje je crkva polazila u vezi s time. Utoliko zastrašujuće djeluje to što se do danas u zbirci njenih službenih naviještanja nauka nalazi pismo Pia IX. münchenskom nadbiskupu u kojem papa o svojoj crkvi kaže: »Ona vrlo pomnom brižljivošću mora udaljiti i istrijebiti (?!) sve što je protiv vjere ili bi na bilo koji način moglo štetiti spasenju duše.« Sve dok ovaj tekst ne bude anuliran, crkveni zahtjev za isključivošću ostaje prijetnjom koja je Karla Jaspersa potaknula na glasinu da je taj crkveni zahtjev »stalno spreman da iznova rasplamsa lomače za heretike.« Na ovome mjestu čovjek se kao kršćanin koji živi izvan crkve više ne može ograničiti na puka pitanja ili molbe. Ovdje se mora u ime Isusovo i ljudskih prava zahtijevati da crkva jednom za svagda izbaci agresivno potpaljivanje takvih naviještanja nauka. Budući da Vam pomirba kršćana, kako ste izjavili, leži na srcu, ne bi Vam smio preteško pasti jedan papinski potez perom u »Neuner-Roos«-u.

 

Jedan iskreni papinski »edikt tolerancije« u svakom bi pogledu imao blagotvorne posljedice: To ne bi bio samo važan doprinos miru između različitih vjerskih pravaca. Moguće da bi se i unutar crkve otvorila vrata za nalet svetog Duha, koji kao što je poznato puše gdje On hoće i zadugo ne podnosi teološki-dogmatsko usko vođenje. Zar u crkvenim krugovima stvarno nikome ne pada na pamet da kod ranih kršćana nije postojao samo dar iscjeljivanja, već je postojao i dar proroštva, o kojem Evanđelje više puta izvještava? I da se proročka struja s posve malo iznimaka više nije pojavljivala unutar crkve – nego se više pojavljivala samo extra muros – i da je tamo zatim bila progonjena vatrom i mačem?

 

Unatoč tome čak je Karl Rahner napisao čitav traktat o mogućnosti »privatnih objava«. »Privatnih« stoga jer ne dolaze od službene crkve koja više ništa ne drži do objava iz božanskog svijeta. Možda zato jer i u toj prilici hoće provesti svoj zahtjev za isključivošću, u ovom slučaju ne samo prema ljudima nego i prema Duhu Božjem? Može li si čovjek ozbiljno predočiti da Bog šuti već 2000 godina, premda se On u svim vremenima objavljivao preko usta proroka?

 

Postoje mnogi ljudi koji su uvjereni da i danas među nama opet živi prorok, ovog puta u liku jedne žene, preko kojeg je nastalo božansko djelo objave i jedna prakršćanska zajednica širom svijeta. Tko sada u nevjerici odmahuje ne bi trebao to učiniti prije nego baci još jedan pogled u vašu već više puta citiranu knjigu. U poglavlju »Sumnja i vjera« pomoću Kierkegaardove usporedbe o klaunu i gorućem cirkusu opisujete situaciju vjernika koji alarmira vatrogasce i biva ismijan jer ga u njegovoj odjeći klauna nitko ne uzima ozbiljno. U Vašem tekstu klaun simbolizira teologa. Možda bi ga trebalo barem za trenutak zamijeniti s likom proroka. Tada bi Vaša riječ »o opterećujućoj nemogućnosti da se probiju šablone navike mišljenja i govorenja« (str. 18) postala aktualna u jednoj novoj dimenziji. »Seljaci koji ništa ne slute« što ih klaun susreće u Kierkegaardovoj usporedbi, bili bi tada crkveni narod pred kojim nastupa prorok. Njegova objava u »Dilemi vjerovanja« ne bi bila ništa slabija od dogme teologa, jer, kako vi tako prikladno pišete: »…koliko god se nevjerovanje … činilo opravdanim, ostaje mu nelagoda onoga ‘možda je to ipak istinito’. To ‘možda’ je neizbježno iskušenje kojeg se ono ne može riješiti… Onaj koji vjeruje i onaj koji ne vjeruje, svatko na svoj način, imaju udjela u sumnji i u vjerovanju, ako se ne skrivaju od sebe samih i od istine svog bitka. Nitko ne može potpuno uteći sumnji, nitko ne može potpuno uteći vjerovanju.« (str. 23 i d.)

 

U toj dilemi vjerovanja nalazili su se ljudi uvijek kad su sreli proroka. Najčešće su se ponašali odbojno, prije svega svećenici tog vremena. Oni su na umu imali tradiciju, proroci naprotiv revoluciju, zbog čega su svećenicima po prirodi sumnjivi. Čak kad se na Zemlji pojavio Sin Božji u tome se nije ništa promijenilo – kao ni kasnije kada su prosvijetljeni muževi i žene, mistici i vizionari prijetili uzdrmati dogmatski učvršćenu vjersku građevinu crkve. Često se njima događalo ono sto se u noveli Dostojevskog »Veliki inkvizitor« događa ponovo pojavljenom Kristu kojem srednjovjekovni crkveni knez govori: »Ispravili smo tvoje djelo i zasnovali ga na čudu, tajni i autoritetu. A ljudi su se obradovali što ih ponovo vode kao stado … Zašto si nam sad došao smetati? … Mi već odavno nismo uz tebe, nego uz njega, već osam stoljeća. Prije ravno osam stoljeća uzeli smo od njega ono što si ti ogorčeno odbio, onaj posljednji dar koji ti je on nudio kad ti je pokazao sva carstva zemaljska: uzeli smo od njega Rim i carski mač i sami sebe proglasili zemaljskim carevima, jedinim carevima…«

Tako slično bi moglo biti kada novi prorok hoda Zemljom, koji se preko svih dogmi i rituala vraća na zapretano Isusovo učenje, ali ga papa ignorira. Možda će biti prijeteći otpravljen kao ponovo pojavljeni Krist u noveli Dostojevskog; možda će biti ismijan kao klaun u Kierkegaardovoj usporedbi koji zove vatrogasce. Cirkus gori, a spas bi bio moguć kada bi se povjerovalo u poziv na uzbunu. Ako se takvi pozivi za spašavanje iz božansko-duhovnog svijeta i danas smatraju apsolutno nemogućima, morao bi i skeptik provjeriti stvar važući uzajamno rizik takve provjere i rizik odustajanja od nje: Provjeri li i pritom ne nađe ništa proročkog, može se opet povući ne izgubivši ništa – osim malo vremena i energije. Međutim ako ne provjeri, a proročko ipak stvarno postoji, tada bi odustajanjem od provjere izgubio sve.

 

Kao mali primjer proročkog poziva na uzbunu za naše vrijeme smijem Vam priložiti tekst »Velikih kozmičkih učenja Isusa iz Nazareta Svojih apostola i učenika koji su mogli shvatiti«. Radi se samo o malome odlomku velikog djela objave u kojem čovječanstvo saznaje mnogo toga o nastanku zemlje i života na našem planetu, o povezanostima duha i materije, o tijelu i duši, o zdravlju i bolesti. Posebno je objavljeno mnogo toga o životu i učenju Nazarećanina što je tijekom stoljeća propalo. Božji Duh ispravlja ono što je o Isusu iz nazareta bilo pogrešno naučavano a djelomično i prešućeno. Opisano je kako je Isus volio životinje. Objave daju odgovore o smislu i svrsi našega zemaljskog života, o pravom značenju Isusovoga otkupiteljskog djela, o važnosti zakona sjetve i žetve, o vrsti i načinu daljeg života duše nakon napuštanja tijela, o dolazećem vremenu čovječanstva, o Kraljevstvu mira u nastajanju i još mnogo drugoga.

 

Ne znam hoće li se ovo pismo »probiti« do Vas. Ako Bog hoće, to će se dogoditi, a Vi tada možete sami odlučiti što ćete učiniti s mojim pitanjima, a prije svega: hoćete li ozbiljno ispitati mogućnost novoga Božjeg proroštva.

 

Želim Vam kod ovih i svih ostalih važnih odluka u Vašem životu Božji blagoslov i Kristovo vodstvo.

 

U tom smislu pozdravljam Vas kao Vaš brat u Kristu.

 

 

Christian Sailer

 

Natrag na pregled...

 

 

 Homepage | Mi o sebi | Proroštvo | Susreti | Akcija | Linkovi | Radio emisije | Download | Ostali jezici | Kontakt | Katalog knjiga | Besplatne informacije

 

• Homepage
• Mi o sebi
• Proroštvo
• Susreti
• Akcija
• Linkovi
• Download
• Ostali jezici
• Kontakt
• Katalog knjiga
• Besplatne informacije